Moj otac ima braniteljsku penziju od skoro 1500 eura.
Majka nije radila, ali nikad nije ni trošila njegov novac osim ako nije za kuću i za nas djecu. Uz to, bolesna je već dugo i on joj nikad nije “dozvoljavao” da radi. Oboje imaju preko 60 godina.
Njega nikad nije bilo kući, uvijek je izlazio i trošio više nego što je trebao, a majka nas je odgajala. Isto tako, otac ni meni nije dao da radim, jer “imamo dovoljno, nemoj se mučiti”. U jednu ruku sam zahvalna, a u drugu ne, jer nisam nimalo samostalna, a znam da bi se oni naljutili kad bih se zaposlila i imalo zapostavila učenje.
Brat je završio faks pa je već samostalan, a ja studiram i imam stipendiju. Uvijek smo živjeli skromno. Ali svi oko nas misle da mi živimo kao bubreg u loju zbog očeve “velike” mirovine, a zapravo imamo manje novaca nego obitelji u kojima rade oba roditelja.
Čak i moj dečko zna reći da ja imam više novaca, a imamo barem 2 tisuće kuna manje nego njegovi roditelji. Plus – to nisu moji novci.