“Vlasnik moje firme je dosta čudan čovjek, ima dredove, tetovaže, i vrlo je strog, ali pravedan. Svi su tu plaćeni i sve, ali ko ispada iz sistema, zlo mu se piše, a pribojavamo ga se svi.
Bila sam prva koja je ostala u drugom stanju, i tražila da me primi, da mu saopštim, pa očekujući i otkaz, s obzirom da im je to praksa svima.
Sjela sam sa nelagodom, ispričala sve i čekam. Tri sekunde, kao tri godine, a onda je ustao, došao oko stola, izljubio me, uz reči: “Čestitam, i želim da sve prođe u najboljem redu.
Možeš raditi do kad ti misliš da treba, i kad dijete poraste sama procijeni kad je vrijeme da se vratiš na posao. Nema nikakvih umanjenja na tvoju štetu, to ja riješavam sa državom.”
Sve sam znala da prepričam mužu, osim kako sam pogodila izlaz iz kancelarije…”