Gordan, Gordana i njihova kćerka Lidija, koji su brutalno ubijeni 26. septembra, a čije ubice još nisu pronađene, sahranjeni su danas na lokalnom groblju u selu Moravac. Porodica Đokić sahranjena je u zajedničku grobnicu uz suze porodice, prijatelja i poznanika…
Scena kakva se ne pamti u okolini Aleksinca… tri kovčega, jedna raka i nekoliko sveštenika koji su držali opelo. Porodica Đokić sahranjena je u prisustvu nekoliko stotina ljudi. Među njima bilo je inspektora u civilu koji su pratili da li se na sahrani neko čudno ponašao, s obzirom da se sumnja da je ubica neko iz ovog kraja i bliskog okruženja Đokića.
Otac Goran Mitić u potresnom govoru rekao je da imamo i ljudsku obavezu da Gorana, Gordanu i Lidiju ispratimo i riječima.
– Svjesni smo, međutim, da su sve riječi potrošene, da su riječi nepotrebne, da ne postoji način da se izrazi tuga zbog velike tragedije porodice Đokić. Već nekoliko dana čitava Srbija je u šoku, Aleksinac je utonuo u tišinu, Morava je pocrvenela od stida, umjesto ljudi plače priroda. Pitaju se i znani i neznani da li je moguće da neko izvrši ovakav zločin. Ovaj zločin ne možemo nazvati zvjerski, zvijeri su ljudi u odnosu na čovjeka koji je brutalno ubio i zapalio Gorana, Gordanu i Lidiju. Da li su oni bili krivi samo zato što su bili vrijedni ili što su bili porodica? Zločinac im nije uzeo samo živote. Zločinac je njihova tijela zapalio. Nestala je ljepota, nema više njihovih lica… Nema vrijednih ruku, sve je pocrnilo – rekao je on.
Kako je istakao “crn je dan u kojem su Đokići nestali, i preveli tuga u danu njihovog ispraćaja”.
– I kada prođe ovaj dan u kojem sahranjujemo čitavu porodicu ostaće bol u srcima njihovih najmilijih. Sigurni smo da neće biti adekvatne pravde zbog ovakve tragedije. Ništa ne može biti nadoknada za izgubljene živote, za svirepi zločin… Uprkos svemu nadam se da će njihove duše naći spokoj u carstvu nebeskom. Jedina uteha koju imamo je da neće moći da im naudi niko – rekao je on.
Sveštenik je pročitao i drugo pismo, koje je za Gorana, Gordanu i Lidiju napisala njihova porodica.
– U konzumiranju ljepote zemaljskog života mogli smo da učimo od njih. Sa njima je sve bilo posebno lijepo. Dragom bogu je trebalo malo više vremena da sastavi divnu dušu naše Lide pa je zato bila tako posebna. Mali, plavi, nasmejani zvrk. Čekali smo je, a kada smo je dočekali onda smo je potpuno razmazili. Dok se okreneš mali zvrk rasipao pola soka po podu, pogledaš je, a ona nasmijana do ušiju. Pomisliš da li možeš više voljeti ovo dijete. tetino i tečino ispunjenje snova i zenica u oku. Možda nije postojalo voljenije dijete od naše Lide od strane njenih roditelja, za nju su mogli da skinu i zvijezde sa neba. Naša teta, žena čiste duše i najčistije namjere, najpožrtvovanija majko, tetko, prijateljice, hrabra ženo pamtićemo te samo po lijepom. Nedostajaće nam naše priče koje su trajale satima, tvoji savjeti, ljubav koju si nam pružala na svoj poseban način. Čekali smo vas satima na porodičnim slavljima, i šalili se na taj račun. Rado ćemo se sjećati ispijenih kafa koje si ti posebno spremala… Kao pravi hedonista znao si da uživaš. Pamtićemo vas po lijepom životu. Život nekad čudno podijeli karte ali vaš nije gotov, jer ćete zauvijek živjeti u našim srcima – pročitao je sveštenik govor porodice.
Goranova majka, kod koje su Đokići bili kobne večeri, jedva je stajala na nogama. Jecala je i dozivala unuku Lidiju dok su je članovi porodice držali da ne padne.
Porodica Đokić sahranjena je u prisustvu nekoliko stotina ljudi.